Tematske cjeline

Književnost 19. stoljeća u Slavoniji

U kolu preporodnih pisaca i domoljuba našlo se i dosta Slavonaca koji su dali snažan pečat hrvatskom jezikoslovlju, a u nešto manjoj mjeri i književnosti. Djela ozbiljnih artističkih dometa javljaju se tek na kraju 19. stoljeća. Ipak, o važnosti slavonske komponente u hrvatskoj književnosti govore neke bitne književnopovijesne činjenice, a ima dovoljno argumenata da razvijemo tezu da su pisci iz Slavonije dali nove impulse hrvatskoj književnosti na žanrovskome, tematskome i izraznome planu.

Kad govorimo o „žanrovskoj“ obnovi, na prvome mjestu treba spomenuti Miroslava Kraljevića, velikog župana županijske oblasti u Požegi, osnivača lokalne tiskare, pokretača književnog časopisa „Slavonac“, ali i autora prvoga romana novije hrvatske književnosti, Požeškoga đaka, koji je izašao 1863. godine. Slavonski pripovjedači u velikoj su mjeri obilježili hrvatsku predrealističku prozu. No, bitna novina što su je Slavonci unijeli u dotad smrtno ozbiljnu ...

Opširnije

hrvatsku književnost jest neusiljeni humor i duhovitost koja ide do granica karikature i blage poruge (Janko Jurković, Vilim Korajac...). Slavonskom književnom krugu po svemu pripada i Ferdo Becić, autor novela iz graničarskog života, ali i Kletve nevjere (1876.), našeg prvog „ljubića“ i dugo vremena najčitanijeg hrvatskog romana. Prvi pisac iz Slavonije koji je ušao u hrvatski književni kanon, makar i zaklonjen Šenoinom sjenom, jest Josip Eugen Tomić. Pjesnik, pripovjedač i dramatičar, Tomić se proslavio popularnim povijesnim romanima, no najveći estetski domet postigao je verističkim društvenim romanom Melita (1899.), u kojem kroz kritičke portrete predstavnika raznih socijalnih grupacija problematizira moralne obrasce svoga vremena i patrijarhalne stereotipe.

Na pjesničkom planu velik ugled stekao je Franjo Ciraki svojim neoklasicističkim ciklusom Florentinske elegije i Hugo Badalić kao libretist Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski, ali prvi značajni postilirski pjesnik kojeg je dala Slavonija, svakako je August Harambašić. Našičanin Izidor Kršnjavi vinuo se visoko u hrvatskoj političkoj hijerarhiji, ali istaknuo se i kao organizator književnog života, utemeljitelj i graditelj brojnih ustanova, povjesničar umjetnosti, prevoditelj Dantea, skupljač narodnog blaga i kao mecena po uzoru na biskupa Strossmayera. Njegovi Listovi iz Slavonije i Listovi iz Dalmacije začetak su modernog putopisnog diskursa. U kontekstu putopisne proze treba spomenuti i Dragutina Lermana, zaljubljenika u Afriku, čiji je pustolovni duh i istraživački nerv došao do izrađaja u Listovima iz Afrike i Novim listovima iz Afrike, u tom trenutku jedinstvenim knjigama čak i u europskim razmjerima.

Ipak, prvi veliki pisac 19. stoljeća čije ime odmah asocira na Slavoniju, njezin život i ljude, svakako je Josip Kozarac. On je prvi na estetski relevantan način književno artikulirao elemente slavonske individualnosti i njezina regionalnog identiteta.

(Izvor teksta: Nemec, Krešimir. Udio Slavonije, Baranje i Srijema u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća // Slavonija, Baranja i Srijem : vrela europske civilizacije : Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 27. travnja - 2. kolovoza 2009. Zagreb : Ministarstvo kulture Republike Hrvatske : Galerija Klovićevi dvori, 2009. Str. 531-538.)

Miroslav Kraljević: Požežki djak ili Ljubimo milu svoju narodnost i grlimo... - Požega, 1863. - Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb.

Predmeti vezani uz temu