Tematske cjeline

Likovne umjetnosti 20. stoljeća (slikarstvo, skulptura, instalacije...)

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće nekolicina Slavonaca odigrala je važnu ulogu u likovnom životu Hrvatske, a među njima je i svestrani kulturni pregalac Izidor Kršnjavi, koji je ostavio niz kvalitetnih slika, te Ivan Tišov, slikar koji je stvarao klimu prijelaza stoljeća. Generacijski je blizak Tišovu, u nekim aspektima i stilski, i Bela Čikoš Sesija. Iako Slavonci podrijetlom, obojica su svoj stvaralački vijek proveli u Zagrebu, a Dragan Melkus znatno je utjecao na umjetnički život tadašnjeg Osijeka. Generacija slavonskih slikara koja se umjetnički formirala krajem 19. stoljeća imala je važnu ulogu u učvršćivanju nacionalnoga umjetničkog standarda. I Tišov, i Čikoš, a pogotovu Melkus nisu unijeli neke bitne inovacije, međutim, sljedeća generacija umjetnika u punom će smislu predstavljati najviše dosege hrvatske umjetnosti na početku 20. stoljeća. Riječ je o Vladimiru Beciću i Miroslavu Kraljeviću, kojega se značenje za svoju, ali i za generaciju koja će se tek javiti na umjetničkoj scen ...

Opširnije

i drugog desetljeća u punom smislu može zvati prijelomnim. Nakon Prvog svjetskog rata u Osijeku djeluje nekolicina slikara i kipara, međutim, vrlo skromnih vrijednosti, a jedan ekscesni događaj svakako treba spomenuti. Naime, 1921. pojavljuju se na hrvatskoj umjetničkoj sceni radikalniji avangardni istupi, vezani uz časopis Zenit, u kojemu surađuje i Dragan Aleksić, praški student podrijetlom iz Vinkovaca. No, 1922. Aleksić prekida suradnju sa Zenitom i pokreće reviju Dada Tank, a u kolovozu 1922. organizira dadaističku matineju u kinu Royal u Osijeku te u Vinkovcima i Subotici.

Slavonci su, međutim, i te kako prisutni izvan zavičaja. Jedan od takvih je i kipar Ivo Kerdić, zatim kipar Vanja Radauš, koji se javio početkom tridesetih godina na izložbama Grupe „Zemlja“, a vrhunac njegova stvaralaštva je u poslijeratnome razdoblju, osobito u ciklusu skulptura „Panopticum Croaticum“. Tijekom povijesti nekoliko je umjetnika iz tog dijela Hrvatske premašilo vrijednošću svoga djela ne samo regionalne nego i nacionalne okvire. Dvojica slikara 20. stoljeća, Slavko Kopač i Julije Knifer, možda su najbolji primjeri takvih iznimnih iskoraka.. Blizak tzv. sirovoj umjetnosti (l'art brut) i umjetniku Jeanu Dubuffetu, Kopač se nakon Drugoga svjetskog rata doselio u Pariz. Slikar Julije Knifer iz rodnoga Osijeka odlazi nakon mature u Zagreb i tu se u cijelosti formira oko 1960., a posljednjih dvadesetak godina života djelovao je u Njemačkoj i Francuskoj. Tijekom 50-ih i 60-ih nekolicina umjetnika, podrijetlom iz Slavonije, postiže velike uspjehe u Zagrebu. Među njima je i Branko Ružić. Koristeći najčešće drvo kao materijal, Ružić je iz njega uspijevao izvući iznimne plastične osobine. Bliski enformelu i umjetnosti egzistencije i dvojica su Vinkovčana po rođenju - Albert Kinert i Rudolf Sablić. Dvojica su suvremenih slavonskih kipara, kojima je figura osnovni sadržaj djela, Antun Babić i Stjepan Gračan, a jedna sasvim nesvakidašnja umjetnička i nadasve svestrana ličnost jest Zlatko Bourek. Osim što slika i radi kipove, Bourek je jedan od zanimljivih kazališnih autora, osobito u lutkarstvu, a njegov rad na crtanom filmu upisuje ga u velikane toga medija. Mnogo mlađi od Boureka, ali umjetnik koji sličnim sarkastičnim govorom pripovijeda o običnim stvarima i uzdiže ih do groteskne, upravo apsurdne pripovijesti, jest i strip-crtač Dubravko Mataković. Pojavivši se sedamdesetih godina na umjetničkoj sceni, slikarica Edita Schubert izdvojila se od generacije kojoj je pripadala. Serijom djela, mahom instalacija, izvedenih od prirodnih materijala, umjetnica se naoko doticala nekih aktualnih društvenih i političkih tema, primjerice ekologije, međutim, i tu je prije svega bila bitna njezina intimna priča. Krajem sedamdesetih, u vrijeme kada se ideologija modernizma dovršavala, javlja se grupa umjetnika koja svojim ranim djelovanjem konstatira takvo stanje između dominantnih poetika. U skupini tih analitički orijentiranih umjetnika bili su i Antun Maračić, Ante Rašić i Damir Sokić. Osobito treba izdvojiti Sokića koji je na radikalan način razotkrio bit medija, slike prije svega. Takvoj želji da se razobliči medij, razgradi njegova institucionalna vrijednost, a uvede u zonu apsurda, pribjegava i Ivan Šeremet.

Godina 1991. i početak Domovinskog rata ostavili su trag i u umjetnosti. Među najpotresnijim radovima u kojima je upisana tragična dimenzija rata djela su Antuna Maračića koja nastaju sukcesivno tijekom ratnih dana i u kojima umjetnik na sažet i emocijama nabijen način komentira i dokumentira povijesno vrijeme. Iskustvo neposrednog bilježenja ratnih pustošenja, uništavanja vlastitoga doma čini okosnicu djela Ivana Faktora koji je serijom autorskih filmova i instalacija nastalih tijekom ratnih godina u Osijeku na najjezgrovitiji način ispričao potresnu priču u kojoj se prepliću citati iz filmova Fritza Langa.

Slikar Stjepan Šandrk pripadnik je najmlađe generacije umjetnika koji su potekli iz Slavonije. Iako bi se na prvi pogled moglo reći da je taj mladi slikar okrenut realističnome prikazivanju, njegovo je djelo prije svega determinirano jasnim konceptom i svaka je slika iz ove serije svojevrstan hommage slikarstvu.

(dr.sc. Zvonko Maković)

Julije Knifer: Meandar 2. - 1960. - Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; 1088.

Predmeti vezani uz temu