Tematske cjeline

Počeci književne kulture u Slavoniji, Srijemu i Baranji

Kao i u ostalim regijama, i u Slavoniji i u Srijemu, najstariji spomenici pismenosti su oni uklesani u kamen. Posrijedi su, u većini slučajeva, nadgrobni natpisi. S mjesta gdje je stajala benediktinska opatija na Rudini, na južnoj strani Psunja, potječe više pisanih ulomaka, od kojih su najcjelovitiji jedan na latinskom i jedan na hrvatskom jeziku (+BRAT IAN+). Oba su mogla nastati u 12. ili 13. stoljeću. Važnost potonjega za ranu povijest hrvatske pismenosti sažeta je u komentaru Radoslava Katičića: „To je, koliko se do sada zna, najstariji hrvatski tekst s područja između Save i Drave. Ujedno je to najstariji spomenik koji svjedoči o uporabi latinice za pisanje hrvatskih tekstova... „ (Katičić, 1994.).

Pismenosti o kojoj svjedoče kameni natpisi slična je po dva obilježja pismenosti diplomatičkih listina: počeci su objema, za ovdašnje prilike, vrlo rani pa označavaju i početak srednjovjekovne pismenosti na slavonsko-srijemskom tlu uopće; i prostorni im je razmještaj ...

Opširnije

dosta ravnomjeran. Epigrafika i diplomatika tako tvore najraširenije, u prostornom i u društvenom smislu, oblike ovdašnje „protoknjiževne“ kulture. Ujedno su to i u najvećoj mjeri domaći, lokalni plodovi pismenosti, koliko god neosporno slijedili ustaljene forme i obrasce prisutne u mnogo širem optjecaju. Službene diplome (povelje, listine, isprave) izdavali su, kao i drugdje, nositelji svjetovne i crkvene vlasti; vladari i njima potčinjeni državni dostojanstvenici, bilo da i m je nadležnost općedržavna (palatini, dvorski suci) ili područno ograničena (hercezi, banovi), a na nižoj razini županijske vlasti i gradske općine; a s druge strane crkveni poglavari (biskupi, arhiđakoni, samostanski predstojnici). Upravo su kaptoli na slavonskom i srijemskom tlu, kao i drugdje, razvili najplodniju djelatnost sastavljanja i izdavanja službenih listina. Najranija sačuvana povelja požeškog kaptola, iz 1220-ih godina, ujedno je i najstariji primjer te vrste pismenosti na ovom području. Na prijelazu od redovite diplomatičke građe prema javnom zakonodavstvu nalaze se i gradske povlastice što su ih izdavali vladari ili vlastelinski velmože. Privilegiji se uglavnom odnose na sudsku autonomiju, slobodu oporučivanja i seljenja te vlasnička prava gradske općine. Zbirku takvih „statutarnih“ uredaba potvrdio je oko 1450. erdeljski vojvoda i mačvanski ban Nikola Iločki svom gradu Iloku. Tekst privilegija sačuvao se prepisan, kao prva od ukupno pet knjiga, u pergamentnom svesku prava i sloboda grada Iloka iz 1525. Taj je znameniti kodeks (sada u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču) nastao u Budimu po nalogu kralja Ludovika II. Jagelovića i po narudžbi iločke gradske vlasti. Dvije velike ilustracije u njemu, kraljev grb i grb grada Iloka, slikao je najvjerojatnije Hrvat Julije Klović, poslije slavan minijaturist.

Crkvenoj historiografiji sadržajno su bliski i raznovrsni tekstovi koji govore o znamenitome talijanskom franjevcu Ivanu Kapistranu (1386. – 1456.), koji je završno razdoblje života proveo u Ugarskoj, kao propovjednik križarskog rata protiv Turaka, bitno pridonijevši obrani Beograda od opsade Mehmeda Osvajača te naposljetku umrijevši u samostanu u Iloku, gdje je potom bio štovan kao svetac sve do rasula kraljevstva 1526. Od četiri Kapistranova pratioca i životopisca, najpodrobnije je njegove posljednje mjesece opisao fra Ivan iz Tagliacozza, u nekoliko opširnih pisama-izvještaja. No, za povijesnu baštinu našeg Podunavlja još su kudikamo važnije zbirke Kapistranovih posmrtnih čudesa što su se sastavljale u Iloku za potrebe njegove kanonizacije. Najstariju takvu zbirku Miracula beati fratris Joannis de Capistrano dovršio je u travnju 1460. odbor iločkih građana na čelu s notarom, Talijanom Gvidom (originalni rukopis sačuvan je u Napulju, a jedan prijepis u Parizu).

Srednjovjekovna književna kultura naših pokrajina uključuje i fizičku izradbu, odnosno prepisivanje knjigâ i njihovo posjedovanje, odnosno uporabu. Ni za koju od sačuvanih srednjovjekovnih knjiga iz Ugarsko-hrvatskog kraljevstva nema izričitih potvrda da bi bila napisana upravo na tlu naših pokrajina. No, fizički nastanak nekih knjiga na druge je načine povezan s tim područjem: preko osobe pisara ili pak naručitelja izradbe knjige. Opširniji miscelanij za školsku uporabu, s tumačenjima Biblije, legendama o svecima, raznim traktatima, kalendarom, molitvama, kratkom euharističkom pjesmom na mađarskom jeziku, pisao je 1433. – 1435. uglavnom Dimitrije iz Luga (de Lasko), a uz njega i Dimitrije iz Zemuna i Jakov iz Újbecsa. Uvršteni kalendar upućuje na zaključak da je ta knjiga nastala u školi nekog benediktinskog samostana, najvjerojatnije onog u Pečuškom Varadinu. Danas je taj kodeks u knjižnici franjevačkog samostana u Šibeniku. Najraskošniji kodeks koji se može posredno povezati s našim područjem jest iluminirana peramentna Latinska Biblija, izrađena oko 1336. vjerojatno u Bologni (sada je u posjedu Kongresne knjižnice u Washingtonu). Njezinu je izradu, naime, naručio i financirao velikaš Dimitrije Našički, glavni tavernik 1316. – 1338., najistaknutiji član obitelji Našičkih od roda Aba.

(Izvor teksta: Andrić, Stanko. Početci književne kulture. // Slavonija, Baranja i Srijem : vrela europske civilizacije : Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 27. travnja - 2. kolovoza 2009. Zagreb : Ministarstvo kulture Republike Hrvatske : Galerija Klovićevi dvori, 2009. Str. 477-488.)

Čudesa sv. Ivana Kapistrana (faksimil). - 15. stoljeće. - Napulj, Biblioteca Nazionale.

Predmeti vezani uz temu