Tradicijsko gospodarstvo i rukotvorstvo
Na prijelazu 17. u 18. stoljeće najveći dio svojih egzistencijalnih potreba tradicijsko je društvo moglo osigurati preko domaćinstva, a ono što sama obitelj nije mogla proizvesti, nabavljala je razmjenom. Povratkom pod austrijsku vlast obilježja autarkije postupno slabe, a raste uloga novca i trgovine.
Osnovne su grane tradicijskoga gospodarstva bile poljodjelstvo i stočarstvo, a njihova se važnost tijekom vremena izmjenjivala. Dok se u 18. st., osim svinja i peradi, uglavnom držala radna stoka i to samo onoliko koliko je bilo potrebnom za obradu zemlje, već u drugoj polovici 19. st. stoka se uzgaja i za prodaju, što se odrazilo i na poljodjelstvo. Na tehnološkom nivou koji je zahtijevao težak fizički rad i velik broj radnika egzistencijalne potrebe moglo je ponajbolje zadovoljiti društvo organizirano u tzv. obiteljske zadruge, prema drevnom slavenskom obrascu. Uz vodene površine razvijeni su različiti oblici ribolova, a uređenih vlastelinskih ribnjaka bilo je već u 18 .... stoljeću. Ta je gospodarska grana i prije osmanske vlasti bila organizirana u ribarske cehove.
Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća u vinorodnim područjima Slavonije, Baranje i Srijema jača uloga vinogradarstva i vinarstva, ali ono ostaje uglavnom vezano uz građanstvo i aristokraciju. Dio tradicijskoga gospodarstva su i različite rukotvorske vještine i umijeća, među kojima su najvažnije tekstilno rukotvorstvo, lončarstvo i drvodjelstvo, kojima su se proizvodila prijeko potrebna sredstva za život zajednice, ali se ujedno preko njih njegovalo običaje i vjerovanja te izražavalo specifično shvaćanje lijepog. Primjer takvog isprepletanja izložene su krpane ponjave i šarane tikvice.