Tematske cjeline

Od moderne do Drugog svjetskog rata

Lik Đuke Begovića Ivana Kozarca bit će zapamćen kao literarno najsnažniji prikaz slavonske, upravo šokačke duše, njezinih krilatih uspona i neshvatljivih ponora. Šokački lokalni kronotop i njegovu mitologiju oživjeli su literarno uvjerljivo u prozi Joza Ivakić, Mato Hanžeković, Iso Velikanović, Josip Andrić, Antun Matasović i Mara Švel-Gamiršek, dok se među pučkim šokačkim pripovjedačima ističu Franjo Babić, Ante Jakšić i Ivša Bošnjak Dragovački. Puno je veće vrijednosti donijelo lirsko pjesništvo.

Antun Gustav Matoš svakako je „najveći rođeni Slavonac hrvatske književnosti 20. stoljeća“ (D. Oraić-Tolić). Kultivirani kritik, beskompromisni polemik, prvi naš artist koji se napajao na izvorima europskog modernizma, pjesnik nacionalne energije, ali i kritičar svake uskogrudnosti – Matoš je pisac koji je hrvatskoj književnosti nametnuo nove, najviše književne standarde.

Josip Kosor, uz Slavoniju vezan djetinjstvom i književnim počecima, u svojoj najpozna ...

Opširnije

tijoj drami „Požar strasti“ tematizira strast seljaka prema zemlji i metafizičku borbu dobra i zla. To je prvi hrvatski dramski tekst koji je doživio zapaženu recepciju izvan hrvatskih granica. U dramskom stvaralaštvu hrvatske moderne nazaobilazno mjesto pripada i Požežaninu Srđanu Tuciću koji je najveće domete ostvario u društvenim dramama naturalističkog stilskog predznaka. Da je Požega glavni grad i epicentar književnosti u Slavoniji, potvrđuje i Zdenka Marković, autorica profinjene lirske proze, neobičnih esejističko-epistolarnih zapisa, ali i vrhunskih znanstvenih studija iz dubrovačke književne i kulturne prošlosti. Užem zavičaju odužila se u autobiografskoj prozi „Prozori moga djetinjstva“.

Ivana Brlić-Mažuranić, crpeći motive za svoje bajke i parabole iz usmene tradicije i slavenske mitologije, uspjela je stvoriti prozni diskurs koji se idealno uklopio u recepcijski horizont mlade čitateljske publike i s pravom je ponijela epitet „hrvatskog Andersena“. Njena djela prevedena su na brojne jezike, a autorica je bila kandidirana i za Nobelovu nagradu. Veliki odjek kod mlade čitateljske publike imala su i djela Osječanke Jagode Truhelke Njezini Zlatni danci, sastavljeni od niza proznih fragmenata i priča, često s autobiografskom podlogom.

Kod najvećih pjesnika Slavonije elementarna snaga zemlje skladno se dopunjuje s urbanim iskustvom i duhovnom nadgradnjom koja se otrgla od sela i polja. Vidi se to jasno već u stihovima Iločanina Julija Benešića, ali i u poeziji dvojice najvećih pjesnika iz Slavonije – Cesarića i Tadijanovića. U neveliku, ali vrlo ujednačenu opusu – od prve pjesničke zbirke „Lirika“ (1931.) do reprezentativnog izbora „Slap“ (1970.) – Cesarić gradi formalno dotjeranu poeziju kondenzirana iskustva, duboke osjećajnosti i naglašene muzikalnosti. Dragutin Tacijanović stvorio je već u prvoj zbirci „Lirika“ (1931.) od svoga rodnog Rastušja mitski poetski prostor u kojem evocirane zavičajne slike i elemente folklora podvrgava refleksivnoj i kulturološkoj „dogradnji“. Majstor lirske kompozicije, Tadijanović je stvorio lapidaran, kondenziran i vrlo komunikativan izraz blizak govornom jeziku, a pjesnička mu je riječ obilježena samosviješću i autorefleksivnošću, tematizacijom samoga stvaralačkog čina, a često i naglašeno (auto)ironijskim odmakom.

(Izvor teksta: Nemec, Krešimir. Udio Slavonije, Baranje i Srijema u hrvatskoj književnosti 19. i 20. stoljeća // Slavonija, Baranja i Srijem : vrela europske civilizacije : Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 27. travnja - 2. kolovoza 2009. Zagreb : Ministarstvo kulture Republike Hrvatske : Galerija Klovićevi dvori, 2009. Str. 531-538.)

Antun Gustav Matoš: Novo iverje : slike i sličice. - Zagreb, 1900. - Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb.

Predmeti vezani uz temu