Tematske cjeline

U sačuvanim obiteljskim kolekcijama najbrojniji su portreti jer kao statusni simbol tijekom 18. i 19. st. dominiraju nad ostalim slikarskim vrstama te su bili najmanje podložni mijenama. Velikaški ili plemićki portreti imali su svrhu očuvati sjećanja na pretke, što je pravi historicistički odnos prema povijesnom naslijeđu u kojem se traže i prepoznaju vrijednosti koje novoj generaciji daju željeni «kredibilitet». Kako bi iskazali svoj društveni status i ugled, članovi obitelji često posežu u njezinu prošlost i odabiru obiteljske pretke te naručuju galerije predaka kao svojevrsne oblike obiteljskog pamćenja. Gotovo cjelovito sačuvanu galeriju predaka, u kopijama, posjeduje grofovska obitelj Pejačević, koja je za obnovu svog dvorca u Našicama sredinom 19. st. naručila njezinu izradu kod uglednih ugarskih slikara. Najzanimljivija i u cijelosti sačuvana jest ona grofova Eltz; na deset tabli nastalih polovicom 18. stoljeća prikazani su zanimljivo kostimirani likovi sa štitovima na koje su a ...

Opširnije

plicirani obiteljski grbovi i tekst koji donosi genealoške podatke. Postojale su zasigurno i u drugim dvorcima galerije predaka, ali nisu ostali sačuvani podaci o njima, već možda samo pojedinačni portreti koji nam ukazuju na njih opremom: obiteljskim grbom i latinskom inskripcijom s genealoškim podatkom o portretiranome. Osim portreta unutar galerije predaka, najčešća su narudžba bili aristokratski (velikaški) portreti, slikani kao svečano impostirani ili intimni; imali su reprezentativnu funkciju, koja je, osim prikazom, naglašena dimenzijama, opremom i kvalitetom, a ukrašavali su široke zidne plohe salona i hodnike dvoraca i rezidencija u kojima su živjeli društveno visoko pozicionirani članovi obitelji.U parovima su često rađeni dječji portreti, pod utjecajem bečkih dječjih portreta baruna i barunica. Grupni portreti zbog svoje zahtjevnosti nisu zastupljeni u velikoj mjeri, no u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku se čuva poznati grupni portret, par exellence, francuskog smjera klasicizma iz 1811. godine, Obitelj Pejačević u parku, slikara F. J G. Liedera (1780.–1859.), koji zadivljuje svojim dimenzijama (285x398cm) i prikazom na kojem su članovi budimske loze slikani ispred novosagrađenog dvorca u Virovitici. Najveći dio sačuvanih portreta iz obiteljskih ostavština ulazi u domenu kasnobaroknog, rokoko, klasicističkog ili romantičarskog muškog i ženskog portreta. Kao znak odanosti i poštovanja naručivani su portreti vladara (najčešće Karla VI., Marije Terezije, Josipa II.…). U razdoblju baroka bili su čest dio opreme reprezentativnih prostora službenih institucija i velikaških dvorova, a u 19. st. dobivaju još više na važnosti i postaju neizostavan dio dvorskog mobilijara.

(Izvor teksta: Najcer Sabljak, Jasminka. Likovna ostavština velikaških obitelji. // Slavonija, Baranja i Srijem : vrela europske civilizacije : Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 27. travnja - 2. kolovoza 2009. Zagreb : Ministarstvo kulture Republike Hrvatske : Galerija Klovićevi dvori, 2009. Str. 465-469.)

Ephraim Hochhauser: Barun Petar II. Antun Hilleprand-Prandau. - oko 1750. - Galerija likovnih umjetnosti, Osijek; S-714.

Predmeti vezani uz temu