Tematske cjeline

S ulaskom carske vojske 1687. u Đakovo, staro sjedište bosansko-đakovačkih biskupa, nestaje turska Jakova i započinje novi život, no stvarni početak obnove Đakovačke biskupije počinje s povratkom u Đakovo biskupa Nikole Ogramića Olovčića (1669. – 1701.). On će upornom borbom uspjeti da bosansko-đakovačkim biskupima bude vraćeno predtursko vlastelinstvo, iako će tu borbu morati nastaviti i njegovi nasljednici sve do druge polovice 18. stoljeća. Na mjestu današnjeg Bogoslovnog sjemeništa uređuje prvu crkvu u Đakovu. Bila je to prva župna crkva i prva poslijeturska đakovačka katedrala.
Njegov drugi nasljednik Juraj Patačić (1703. – 1716.) nastavlja s obnovom Đakova kao biskupskog sjedišta. Podiže skromni biskupski dvor unutar zidina stare utvrde, na temeljima srušene srednjovjekovne gotičke katedrale gradi jedan dio nove kasnobarokne katedrale, započinje preuređenje i Ibrahim pašine džamije iz druge polovice 16. stoljeća u crkvu sv. Jurja, dovodi franjevce u Đakovo i gradi im sa ...

Opširnije

mostan, osniva nove župe, gradi nove župne crkve. Biskup Patačić zahvatio je i gospodarsku obnovu na srednjovjekovnom vlastelinstvu. Obnavlja uništenu ergelu konja, a započinje i obradu vlastelinskih polja.
Biskup Petar Bakić (1716. – 1749.), suvremenog i prosvjetiteljskog duha, sukobljavao se i s Carskom komorom i s franjevcima, ali udario je temelje izgleda budućeg Đakova i Đakovštine. Zacrtao je liniju crkvenih gradnji u središtu Đakova, organizirao trgovinu ratarsko-stočarskih proizvoda, podigao više skladišta za spremanje i čuvanje hrane. Razvijanjem vlastelinskih stručnih službi počela se u gradu osjećati potreba za obrtničkim majstorima, a počela je dolaziti i sezonska radna snaga. Bakić je obnovio opustjele turske vinograde, proradile su četiri vodenice, nastavlja s obnovom ergele, obnavlja i biskupski dvor. Obnovio je župnu crkvu sv. Jurja i dao joj barokni izgled te je ona bila jedina barokna crkva rotunda u Slavoniji, srednjovjekovnu crkvu sv. Bartola u Mikanovcima te crkvu u Dragotinu. No, najveći njegov sakralno-graditeljski zahvat bio je dovršenje Patačićeve kasnobarokne katedrale.
Posebni zamah Đakovu i Bosansko-đakovačkoj biskupiji dao je biskup Josip Antun Ćolnić (1751. – 1773.), bez sumnje najveći biskup ove biskupije 18. stoljeća. On je graditelj istočne i dijelom južne strane današnjeg kasnobaroknog biskupskog dvora, kasnobaroknog franjevačkog samostana, nekih kaptolskih kurija, ali bio je i vrlo zauzet razvojem gospodarstva. Da bi povezao Đakovo s ostatkom Savonije, gradio je ceste prema Osijeku, Vrpolju, Brodu. Sadio je velike površine vinograda u Trnavi gdje je podigao i crkvu Presvetog trojstva, uveo uzgoj dudova svilca, u Đakovu otvorio svilanu. 1752. utemeljio je prvu školu (trivijalku), formirao bogatu knjižnicu u biskupskom dvoru. Utemeljio je u Đakovštini četiri nove župe te pripravio Đakovo za veliki događaj. Naime, on je posljednji biskup samo bosansko-đakovački.
Bečki dvor i Sveta Stolica sjedinili su 1773. godine Srijemsku i Bosansko-đakovačku biskupiju, a malo Đakovo postalo joj je središte, duhovno i administrativno. Prvi biskup ove velike biskupije bio je Matej Franjo Krtica (1773. – 1805.), pečuški profesor i kanonik. On je praktično i administrativno uspostavio zajednički život jedinstvene biskupije. Planirao je graditi i novu katedraglu, osnovati Bogoslovno sjemenište, dogradio je jedan dio Ćolnićeva biskupskog dvora te dao definitivni izgled današnjim kaptolskim kurijama. U biskupiji je osnovao preko 20 novih župa, a na području vlastelinstva podigao više crkava i župnih stanova.
Jedan od najvećih biskupa bio je Antun Mandić (1806. – 1815.), zagrebački kanonik, rodom iz Požege. On je biskupiji 1806. dao prvu visokoškolsku ustanovu, Bogoslovno sjemenište s filozofsko-teološkim učilištem, koje djeluje sve do danas. Reformirao je Ćolnićevu osnovnu školu u Đakovu i otvorio nove škole na području Đakovštine. Bio je veliki mecena te je pomagao objavljivanje niza djela slavonskih pisaca, a smatra se i autorom knjižice o prvom slavonskom pravopisu Uputjena k slavonskom pravopisanju.
Biskup Mirko (Emerik) Raffay (1816. – 1830.), također zagrebački kanonik, obogatio je Đakovo južnim krilom biskupskog dvora i biskupskim parkom, danas je to Strossmayerov park, te kanoničkom kurijom u Velikom sokaku do apoteke. Proširio je i staro sjemenište, a 1821. održao Prvu sinodu Đakovačke ili bosanske i Srijemske biskupije.
Ono što je započelo već s biskupom Mandićem – biskupi i Đakovo, a s njima i biskupija, okreću se prema Zagrebu i Hrvatskoj – nastavilo se punom snagom s biskupom Josipom Kukovićem (1834. – 1849.), rođenim Zagrepčaninom, koji je 1841. novčanim pologom omogućio utemeljenje Matice ilirske u Zagrebu. Đakovačka je biskupija vrlo aktivna u rađanju suvremenog Zagreba i novog kulturnog života hrvatskog naroda.
Svi znani i neznani biskupi Đakova i Srijema stvarali su veličinu do koje se uzdigao biskup Josip Juraj Strossmayer (1850. – 1905.). Više nego ikoje slavonsko pa i hrvatsko vlastelinstvo, Đakovo je svoje bogatstvo prelilo u crkveni, kulturni i gospodarski život naroda i domovine, napose Zagreba. Nije ga prelijevao samo biskup Strossmayer, prelijevali su ga i biskupi sa svojim narodom i prije i poslije njega. Ipak najviše on. Bez njih i bez Đakova, Strossmayer ne bi imao Arhimedovo uporište da pomakne zemlju Hrvatsku, a on je to doista učinio.

(Izvor teksta: Šuljak, Andrija. Đakovačka ili Bosanska i Srijemska biskupija od oslobođenja od Turaka do naših dana. // Slavonija, Baranja i Srijem : vrela europske civilizacije : Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 27. travnja - 2. kolovoza 2009. Zagreb : Ministarstvo kulture Republike Hrvatske : Galerija Klovićevi dvori, 2009. Str. 343-351.)

Josip Franjo Mücke: Josip Juraj Strossmayer. - 1871. - Zagreb. - Hrvatski povijesni muzej, 2774.

Predmeti vezani uz temu